ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN:PIKOVA DAMA

Bilješke o piscu:Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799.godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvuprepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice ArineRodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanjeruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkomučilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnomknjiževnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi seštampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićkointeligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmute oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogusredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovaoistaknuti mislilac P. J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščevai Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev,V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je uliterarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i političkiepigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista naSenatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene očiRusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik igrađanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jugRusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine.

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN:EVGENIJE ONJEGIN

Bilješke o piscu:Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u bogatoj obitelji. Svojim djelom Oda slobodi zamjerio se sudu te je prognan u južnu Rusiju i tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. godine, te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su: Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza, Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Vrijeme radnje:Radnja se odvija oko 19. stoljeća

Mjesto radnnje: Radnja se odvija u Rusiji

Kratki sadržaj:Radnja započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otići u unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s Olgom. Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na dugo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi uSt. Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

IVO ANDRIĆ:PROKLETA AVLIJA

Bilješke o piscu:Ivo Andrić, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, rođen je 1892. g.u Dolcu kraj Travnika. Osnovnu školu je polazio u Višegradu a gimnazijuu Sarajevu. Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovui Grazu, a završava nauke sa doktoratom u Grazu 1923. Još za vrijemeAustro–Ugarske vladavine Andrić se istakao kao jugoslavenski nacionalistpa je bio zbog toga i zatvaran. Poslije prvog svjetskog rata Andrić ulazi udiplomatsku službu te više godina vrši dužnost činovnika u jugoslavenskimkonzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka drugogsvjetskog rata dobiva položaj poslanika u Berlinu. Sa slomom stareJugoslavije izlazi iz diplomatske službe te vrijeme okupacije provodi uBeogradu, pokazujući svojim stavom negodovanje prema okupatoru.Poslije rata Andrić izbija kao pisac u vrhu jugoslavenske književnosti.Ivo Andrić je počeo pisati još prije prvog svjetskog rata.Njegovi prvi radovi objavljeni su u omladinskim listovima i časopisima,kao što su npr. Hrvatski đak, Bosanska vila itd. Ti njegovi prvi radovi izrazsu revolucionarnih, nacionalističkih težnji koje je gajio kao pripadniknapredne omladine. Međutim, početak njegova literarnog stvaranjaoznačen je izlaskom ciklusa pjesama u Hrvatskoj mladoj lirici 1914. g.,te izlaskom knjige Ex Ponto 1918. g. Iza nje izlaze ova djela:Nemiri, Put Alije Đerzeleza i Pripovetke. Pisao je i eseje: Goja,Razgovor s Gojom. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svojanajzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija,te nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenihsukcesivno pojavljuju nove.

EMILE ZOLA:GERMINAL

Bilješke o piscu:Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J`accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

HENRY BEL STENDAL: CRVENO I CRNO

Kratki sadržaj:Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijena Sorel, sina seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne obitelji osjetio je svu težinu života seljaka i radnika. U obitelji su ga često tukli i nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet i misli da će samo kao svećenik društveno napredovati. Župnik, koji mu bijaše sklon, preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvaća ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu. Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. 

JULES VERNE: 20000 MILJA POD MOREM

Bilješke o piscu:Jules Verne (1838. – 1905.) je bio slavni francuski pripovjedač i ostavio jepuno djela za mladež: 63 romana i 18 novela pustolovnog, znanstvenog iznanstveno-fantastičnog sadržaja. Polovicu toga čine knjige o moru.U svojim je djelina predvidio mnoge tehničke izume koji su danas dio našestvarnosti i naše tehnologije. Temeljna misao toga velikog sanjara je:"Sve što jedan čovjek može zamisliti, drugi ljudi to mogu ostvariti."

LEWIS CARROL: ALISA U ZEMLJI ČUDA

Ideja:Ova priča me naučila da mašti nikad nema kraja, i da lijepe snove trebapamtiti i sjećati ih se.

Likovi:Alisa, kneginja, kraljica, kralj, krvnik, prase, mačka, miš...Najviše mi se sviđa Alisa, zato jer je puno putovala i puno toga vidjela.

Kratki sadržaj:Jednog dana Alisa je vidjela bijelog zeca. Bio joj je čudan zato jer jebio obučen. Pošla je za njim u zečju rupu. Kada je ušla u rupu počelaje padati, dugo padati. Kada je pala našla se u nekom hodniku.Opet je vidjela onog zeca koji je ušao u jedan lijepi vrt. Alisa je htjelaući unutra, no bila je prevelika. Na jednom stoliću u bočici bio je napitak,i pisalo je da ga popije. Kada ga je popila smanjila se, ali su vrata bilazaključana. Na kraju je ipak nekako ušla u vrt. Tamo je sa kraljicom igralapoker. Jednog dana netko je na dvoru ukrao kolače, pa je bilo suđenje.Na suđenju je Alisa počela rasti. Odjednom se probudila i bila je doma.Shvatila je da je to sve bio san. Divan san. San je prepričala sestri.Kasnije je otišla večerati i spavati.

AUGUST ŠENOA: ZLATAREVO ZLATO

Kratki sadržaj:

U gradu Zagrebu živio je zlatar Krupić koji je nakon smrti svoje voljene
supruge odgajao svoju kćer, jedinicu Doru, uz pomoć starice, tj. njegove

kume Magde. Magda je prodavala paprenjake i svijeće na Trgu sv. Marka,

po čemu su je i nazvali paprenjarka. Najveći zagrebački neprijatelj je

bio Stjepko Gregorijanec, gospodar Medvedgrada. Dok je jednog dana

razbješnjeli narod palio kuću Franje Filipovića koji je izdao svoje hrvatstvo

i otišao u turke, jedna iskrica velikog plamena pala je među konje koji su

se zatim razbježali. Pred podivljalim konjima se slučajno zatekla Dora koju

je Pavao, sin Stjepka Gregorijanca spasio i zavolio. Viđao ju je više puta,

a opet joj je spasio život. Saznavši da mu se sin viđa s građankom,

Stjepko je skovao urotu. Sve političke spletke i sva građanska

ogovaranja doveli su do ranjavanja Magde i Krupića, a također i do smrti

Dore. Pavao ju ovaj put nije usopio spasiti. Udovica Klara je htjela Pavla

samo za sebe. Uz pomoć Grge Čokolina, gradskog brijača, brbljavog,

oholog i pohlepnog varalice, ona je poslala svoje vojnike da otruju Doru.

Ljubomorna udovica je ostvarila svoj cilj. U poćetku svih tih nesreća Pavao

je stekao saveznika i u njemu otkrio svoga brata Jerka. Shrvan što mu je

zbog urote sin Pavao otišao, Stjepan Gregorijanec je sklopio mir sa

Zagrebom. Umro je u okruženju, ipak sa sva tri svoja sina, Pavlom, Nikom

i Jerkom. Rekavši da će jednog dana nestati ime Gregorijančevo imao je

pravo jer su Pavao i Niko poginuli u bitci protiv turaka, a Jerko je otišao u

samostan i zaredio se.