ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN:PIKOVA DAMA

Bilješke o piscu:Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799.godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvuprepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice ArineRodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanjeruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkomučilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnomknjiževnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi seštampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićkointeligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmute oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogusredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovaoistaknuti mislilac P. J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščevai Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma.Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K. F. Riljejev,V. K. Kjuheljbeker, A. A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je uliterarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i političkiepigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista naSenatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene očiRusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik igrađanin." Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jugRusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine.



U besarabijskom graduKišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva"Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europiojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.)Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije.Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno seloMihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i ta ga je okolnost spasila odkazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta"Puškinu 1826. godine i dozvoljava mu povratak u Petrograd,ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela.Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenjadekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu nepolazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i osvećivao mu se intrigama iklevetama. Car ga želi poniziti pa ga 1834. godine imenujekamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom nanjegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimnapisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara.Strastveni pjesnik 1837. g. izaziva na dvoboj francuza D'Anthesa,avanturistu i intriganta. U dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umirenakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se svremenom kada u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije.Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističemisao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temeljuzakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove koji suizražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinjepisati svoje poeme (Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja.Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskogromantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz togarazdoblja, kojima ujedno u ruskoj književnosti počinje "romantizacijaprirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaskizarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je započeopisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i doneklepomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocuMihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio JevgenijaOnjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta,roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu,nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i klasičnoj poezijite o basnama Krilkova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac.Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskomprošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavioproblem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd,Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemuPoltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko-turskom ratu urodilo jeputopisom Putovanje u Arzrum.

U Boldinu je 1830. godine napisao svoje"male tragedije": Škrti vitez; Mozart i Salieri; Pir za vrijeme kuge;Kameni gost, zatim Pripovijesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina,Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Jevgenija Onjegina.Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu PetraVelikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačkepobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova. Puškin je bio nadahnutivjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovimao Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetihgodina" (V. G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka oameričkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskimtvornicama sukna, te ropstvu američkih crnaca. U ruskoj književnostiPuškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovuprekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasičnedrame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost.U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi,ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode,starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici.Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i Čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, malih ljudi.U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljeneepohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija,epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom,njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritokeprethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženomobliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visokorazvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama inaprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija,Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novelePikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nasprevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martićado Kombola, Krkleca i Cesarića.

Sadržaj:Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi.Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet satiujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je savelikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina jeuporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao uiskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak ipo pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade dastekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentiraliriječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicuAnu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz itamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona.Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu iostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila muda isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbijeisplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germainakoji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je uvelikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževusurovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednutajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila uVersaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igratiprotiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednjepare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedanmladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme zaspavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakicesazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojkekoje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovnakoju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazilapogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela jesa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazudobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko nevidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetkuipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kodjednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanuda će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići.Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućomgrofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nijeotišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatraostaru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja jojje po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednudobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao zatajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednomriječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici.Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutkuona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da jegrofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljalao riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bartri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima sepojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon togakad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom.Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željannovca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kućekako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalnomotala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučiootići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i ujednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake ususjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraćaiz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su seotvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali boljepogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći muda dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je rećitajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će tijedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svojusmrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom...Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nijebilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišaookušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartustavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjenopogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman jeponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon togase pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurnodobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijeliokarte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:"Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!

Analiza likova:HermanBio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio neštomalo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svojunezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živiosamo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjekzakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da damu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti ibujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjihzabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanjene dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da ćedobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolomi sav u groznici pratio različite obrate u igri.Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga štoje učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvimpromijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nijevolio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice kojazna tajnu triju karata.

LizavetaJedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teškoživjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je krivaza sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane groficebudući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanomona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jakozaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da jeHermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipakpronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji imaveliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.

Dojam o djelu:Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tomekako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijenitii sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenjasvoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekimdrugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanovaličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnogčovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.